O meni

 

Rođena sam 1970. a intezivno se slikanjem  bavim od 1990. godine. Prve tehnike su bile tuš, olovka i uljane pastele. Zadnjih nekoliko godina  radim s akrilikom, uljem i drugim tehnikama na platnu i drvetu a stil je apstraktni ekspresionizam. Apstraktni ekspresionizam "cijeni više izražavanje od savršenosti, životnost od dovršenosti, fluktuaciju od počinka, nepoznato od poznatog, prikriveno od jasnog, individualno od društvenog te unutarnje od vanjskog." (William C. Seitz)

Slikanje se kod mene pojavljuje kao nužda i kao protuteža raciju koji se razmahao kroz filozofijsko rasčlanjivanje slike svijeta. Slika je za mene  kao i san  nešto više ili manje apstraktno koje nas uvodi u nepoznato u nama i pomaže postepenom artikuliranju i uvođenju toga u svijesno i racionalno. Za mene je izvor slike uvijek nesvijesno i emocija koje se materijalizira kroz odnos boja i linija koje dočaravaju proces koji se trenuto ne može i ne treba staviti u shemu racija. Slika je kao zrcalo koje nas kroz svoju strukturu uvlači u novo u nama. Otvara nove dimenzije i ukida vremenitost. Boje su kao i tonovi u glazbi  brojevi  osnovni i najapstraktniji gradbeni elementi Bitka koji pogađaju njegovu najdublju srž i kao takvi su jedno, dobro, istinito i lijepo, kao što to kaže skolastička metafizika.

 

 Život elemenata - Hrvatsko likovno društvo, Zagreb (2016.)

Proniknuti u značenjsku slojevitost slikarskog izričaja Marije Škorić na ovoj izložbi nije baš lak zadatak, jer riječ je o izrazito apstraktnom likovnom govoru koji nam se obraća na razini emotivnog, nesvjesnog, intuitivnog, a koji je opet, tako vješto artikuliran da gledatelja zavodi i ponajprije usmjerava ka čistom užitku promatranja minuciozno složene i uravnotežene palete boja u precizno određenoj kompoziciji svake slike ponaosob. To prepuštanje udivljenju dakako, nikako nije loše, no valja se upitati želi li nam slikarica ovim slikama još štogod poručiti. Da to dokućimo, valja nam se odhrvati zavodljivom dojmu svidljivosti svake pojedine slike i prići im bliže, udubiti se u svaku ponaosob, otvoriti im se i pustiti da u nama izazovu osjećaje i misli.
Marija Škorić ovu je svoju, petu po redu, samostalnu izložbu nazvala „Život elemenata“, i tim nam je naslovom ponudila ključ odčitavanja onoga što nam želi reći ne samo svakom zasebnom slikom, nego i cjelinom - i to naglašenom cjelovitošću - ovdje izloženog ciklusa.
Jer, iako je riječ o izložbenom materijalu koji nije nastao „u jednom dahu“, već se u slikaričinu atelijeru rađao i gradio više godina kroz istraživanje i variranje uvijek iste likovne misli i istog likovnog problema, upravo to ga je učinilo čvrsto zaokruženim ciklusom. Takva dosljednost u praćenju određene likovne misli i problema, i s takvim rezultatom, rijetka je među slikarima koji nisu prošli strogo formalno obrazovanje, već se ponajprije oslanjaju na svoju darovitost, likovni instinkt i samoukost, a Marija takvima pripada.
Promotrimo stoga, najprije ciklus u cjelini. Uočit ćemo odmah da se on temelji na bijeloj boji. Ona njime dominira, na njezinoj podlozi izranjaju, rastu i razvijaju se sve druge boje, ili se pak, njome jasno određuju, razgraničuju, naglašavaju ili posreduju likovnim jezikom iskazane emotivne i misaone poruke. Bijela je dakle, ta koja sve ovdje izložene slike povezuje u čvrst, zaokružen ciklus.
No zašto je slikarica odabrala upravo bijelu boju za početak i na neki način završetak cijeloga ciklusa? Što nam tim izborom zapravo želi kazati?
U fizici se bijela ne smatra bojom već ishodištem svih duginih boja. Međutim, u slikarstvu ona ima ponešto drugačiju sudbinu. Ponajprije, pri tehničkoj pripremi za slikanje slikar, nakon što je nanio vezivo, platno oboji temeljnom bijelom, pa tek onda počinje slikati. Bijela mu služi i za prosvjetljavanje i nijansiranje pojedine boje, a kad želi naglasiti iskrenje, svjetlucanje ili prozračnost slikanog motiva, često poseže za akcentima upravo s bijelom. Bijelom su se, uz crnu, ruski konstruktivisti poslužili pri potpunom rastakanju slike u pokušaju da likovnim jezikom prispodobe odgovor na pitanje „što to slika uopće jest“ (sjetimo se Kazimira Maljeviča i njegovog „Bijelog kvadrata na bijeloj podlozi“)...
Na razini simbola bijela predstavlja prapočelo, početak svega, svjetlost, život sam, pa joj se stoga pridaje i značenje duhovnosti. Rekli bismo biblijski: „U početku bijaše Riječ (svjetlost, bijela), i Riječ bijaše od Boga...“ Ova teološka asocijacija u slučaju Marije Škorić nikako nije slučajna, jer iz njezina kurikuluma saznajemo da je autorica studirala filozofiju i religijske znanosti, što govori o nagnućima i opstojnosti istinske umne i duhovne potrebe slikaričina bića. Ta potreba da se život suštinski analizira, promišlja i razumije te na tome gradi svjetonazor, od velike je važnosti za proniknuće u Marijino slikarstvo. No, ne valja zanemariti ni činjenicu njezine ženskosti i ženstvenosti, onu njezinu intuitivnu, instinktivnu i emotivnu stranu, koja je čini otvorenom i osjetljivom za istančane sfere osjećajnosti. Pri odčitavanju slojevitosti ovdje izloženog ciklusa taj dualitet ne treba smetnuti s uma.
Uzevši rečeno u obzir, logičnim se nadaje da je Marija, propitujući svoj likovni potencijal i mogućnosti izražavanja čisto likovnim jezikom, promišljeno, i vrlo smjelo, krenula upravo od bijele. Kako su teme o kojima je željela progovoriti u slojevima instikta, emocija i pod/nad/ne svijesti, dakle doživljajnosti same, narativnost figuracije nije se činila primjerenom, već se spontano i prirodno nametnuo govor kroz čistu apstrakciju.
Prepustivši osjećajima i svom likovnom instinktu da joj ruku vode u potragu, pronalazak, bilježenje, stavljanje u relacije određenih ploha, oblika, mrlja, linija, točaka, poteza i udaraca kistom, koristila je pritom bogatu paletu nijansi boja, i postigla tako i u mikro dijelovima i na ukupnom planu svake slike snažan koloristički učinak. Dapače, prepustila je pikturalnim elementima slike da, naizgled oslobođeni ustaljenih pravila, spontano stvaraju, grade i žive svoj vlastiti ustreptali, uskomešani, vibrantan likovni život, samom životu nalik.
No, nije to učinila posve nepromišljeno, bez racionalnog nadzora. Čak i kada slikom dominira (kontemplativna) plava, (pitoma i prijateljska) zelena, (vatrena) crvena, (strastvena) žuta, (nostalgična) ljubičasta ili (umirujući) oker... slikarica poseže za bijelom i uvodi je u svaku trenutnu likovnu priču. Naime, Marijin urođen smisao za likovnost u kombinaciji sa suštinskim razumijevanjem prirode slike, njezinu ruku instinktivno vodi istančanim zakonitostima u gradnji kolorizma i kompozicije same, pa ona tako, i spontano i istodobno svjesno, nepogrešivo odgovara na potrebu uspostave harmonične ravnoteže svih korištenih elemenata u slici. A upravo joj je bijela u tome od velike pomoći: ona je čvrsta poveznica svih elemenata, ona joj omogućuje uspostavu ravnoteže i njome postiže usklađenost i konačan smirujući efekt uskovitlanih događanja u svakoj pojedinoj slici, a time onda i jedinstvenu čvrstinu cijeloga ciklusa.
U ovom je ciklusu slikarica svoj likovni rukopis gradila na tragu apstraktnog ekspresionizma, a prevladavajuća prisutnost bijele u njezinoj paleti izraz joj čini bliskim informelu. Pa iako su slike u velikoj mjeri koloristički uzburkane, jer Marija nam likovnim jezikom svjedoči o čestim burnim, razapinjućim, razdirućim i razarajućim sukobima, ali i o nježnim, sjetnim, pomirujućim, ljubavnim, stanjima i raspoloženjima, one nas ne uznemiruju. Uravnotežene u svojoj harmoničnoj ljepoti upravo posredstvom bijele, one zrače notom lirske poetičnosti, i u tome prepoznajem autoričinu žensku stranu.
Mada je u pozadini ovoga slikarstva zasigurno slikaričina svijest o krajnjoj neminovnosti ograničenog trajanja života, Marija nije fatalist i ne vjeruje u sudbinsku predodređenost. Njezin je odabir produhovljeno ovladavanje vlastitom sudbinom, sada i ovdje, dakako često i kroz borbu i sukobe, ali unatoč tomu i baš zbog toga, i duboka životna radost postojanja. Kroz to slikarsko svjedočanstvo o uspjesima i padovima, o ustrajavanju u osvještavanju, ovladavanju i proživljavanju vlastite samobitnosti, Marija i nama nudi izlaz iz naših osobnih mračnih stanja i raspoloženja, budi nam nadu i navodi nas na promišljanje o složenoj ljepoti i slojevitosti života samoga. Zato njezine slike i cijela ova izložba u konačnici zrače vedrinom i optimizmom, radosti življenja i ljepoti u počast.

Mirjana Šigir, prof.

 

Andere Welten - The BRAP Club,  Wien (01.11.2005.)

Worte machen Unendliche endlich. Symbole entfuehren den Geist ueber die Grenzen der endlichen, werdenden in das Reich den unendichen, seienden Welt. (J.J. Bachofen, Graebersymbolik der Alten)

Das Leitmotiv im Werk von Marija Skoric ist der "spirit" der Grosstadt, seinem Wesen zugrundeliegende Technik und der moderne Mensch als der grosse Abwesende. Man wird erinnert an die Kunst von den Anfängen des 20. Jahrhunderts, die diese Themen in ihr Werk integriert haben: das Bauhaus, der Konstruktivismus, der Weg zur Abstraktion. 

Auf den ersten Blick denkt man an Entfremdung und Menschenleere - zum Beispiel bei den City Lines - strenge Konturen, gebrochene Linien, zurückgedrängte Dreidimensionalität.

Tatsächlich: in einer geistvollen Systematisierung der Bildstruktur nimmt Marija Skoric die stereometrischen Formen in ein flaches Relief zurück. Die Kanten der Mauern, Dächer, Gesimse, und Fensteröffnungen der Hochhäuser wirken wie schwarze Stäbe.

Die schluchtartige Silhouette der Grosstadt gestaltet die Malerin zwischen Flächigkeit und Räumlichkeit. Und doch, hinter aller prismatischen Sprödigkeit bewahrt die Form einen fliessenden schwingenden Duktus. Der Emotionsgehalt ihres expressiven Malstiles kontrastiert mit der nüchternen, sachlich gehaltenen Architektur genauso wie die kräftige Farbpalette: wo gegenüber dem Schwarzen und kühlen Grauen ein warmes, reines, einheitliches Ocker steht.

In den Constructions untersucht sie die Bewegungsdynamik innerhalb der autonomen Realität des Bildraumes. Implodieren und Explodieren, ein Spannungsfeld der Technik, Physik und unserer Wahrnehmung. Die Formen durchdringen einander, der Ernst der Zweckmässigkeit einer Konstruktion gibt sich verspielt und farbenfroh wider. Vor einem leuchtenden Blau als Hintergrund greifen Stangen, Stäbe, Stöcke ineinander, erzeugen eine eigensinnige Rhythmik, inhärent allen Bildern der jungen Malerin Maria Skoric.   Mag. Alma Hadzibeganovic (Autorin und Kunsthistorikerin)

 

Iza stvari - Narodna čitaonica i knjižnica u Novom Vinodolskom (05.07.2010.)

Marija Škorić je bila moja učenica u osnovnoj školi. Diplomirala je filozofiju i religije, trenutno je doktorand. Slikarstvom se bavi 16 godina.Teško je u kratkom vremenu i na osnovi malog broja radova proniknuti u slojevitost sublimnih umjetničkih rješenja koja nas fasciniraju, a Mariju muče, privlače i zanimaju. Bez likovne naobrazbe, počela je slikati figurativno (ptice, ribe, zmajeve, aktove, stabla i tako dalje) i napravila značajan pomak prema apstraktnom s ekspresionističkim nabojem uz najčešće prigušeni kolorit. Dotjerane kompozicije, spletovi kratkih poteza u komplementarnom skladu uvijek ostaju na površini ploha i kada sluša muziku, razmišlja o problemima života i smrti, religie ili filozofije.Njezine likovne interpretacije su raspjevane, zrače svojom unutarnjom energijom i izazivaju pozitivan ugođaj sličan onome pri promatranju slika akademskog slikara Matka Trebotića.Na tom putu zaželimo Mariji mnogo uspjeha u druženju s bojom i linijom, na putu koji nije ni lak ni jednostavan.     Prof. Drago Lopac